Deportacija Krimskih Tatara

Deportacija Krimskih Tatara krimskotatarski: Qırımtatar sürgünligi ruski: Депортация крымских татар ukrajinski: Депортація кримських татар
Dio serije o prisilnom raseljavanju u Sovjetskom Savezu u Drugom svjetskom ratu
Josif Staljin, sovjetski poglavar koji je naredio deportaciju Krimskih Tatara
Lokacija	Krim
Datum	18–20. maj 1944.
Meta	Krimski Tatari
Vrsta napada	Genocid, etničko čišćenje
Mrtvih	Nekoliko procjena a) 34.000[1] b) 40.000–44.000[2] c) 42.000[3] d) 45.000[4] (između 18 i 27 % ukupne krimskotatarske populacije)
Počinioci	NKVD

Deportacija Krimskih Tatara (ruski: Депортация крымских татар; krimskotatarski: Qırımtatar sürgünligi; ukrajinski: Депортація кримських татар) odnosi se na etničko čišćenje Tatara sa Krima 18. maja 1944. godine koje je naredio sovjetski lider Josif Staljin, a proveo Lavrentij Berija, šef sovjetske tajne policije, kao oblik kolektivne kazne zbog navodne saradnje pojedinaca tog naroda sa nacistima tokom njemačke okupacije Krima u Drugom svjetskom ratu — uprkos činjenici da se zapravo više Krimskih Tatara borilo zajedno sa sovjetskom Crvenom armijom nego sa nacistima, njih 25.033 u usporedbi sa 15.000–20.000 kolaboracionista. U dva dana, sovjetski NKVD deportirao je najmanje 183.155 krimskih Tatara, a broj se povećao na 191.044 kada je time obuhvaćeno dodatnih 8.000 Tatara koji su se vratili sa ratne frontove ili su služili u Crvenoj armiji. Deportacija je obuhvatila sve krimske Tatare, bez obzira bili oni djeca, žene ili starci, pa čak i komunisti ili pripadnici Crvene armije, te su svi utrpani u vagone koji su ih odvezli u današnji Uzbekistan koji je bio udaljen nekoliko hiljada kilometara od njihovih domova.

NKVD je u julu 1944. saznao da je jedna jedinica zaboravila očistiti plićak Arabat, te da je dio Krimskih Tatara i dalje tamo ostao. NKVD je žurno otišao u Arabat i pokupio seljake, ukrcao ih u teretni čamac, isplovio ga u Azovsko more i 20. jula tamo ga potopio zajedno sa stotinama civila. Tatari su iza sebe bili prisiljeni ostaviti oko 80.000 kuća i 360.000 hektara zemlje, koje su zaplijenile sovjetske vlasti, te su u prenakrcanim vagonima putovali nekoliko sedmica, sve dok nisu stigli do svojih odredišta 6. juna 1944. U tom dalekom prijevozu u zapečaćenim vagonima, najmanje 7.889 krimskih Tatara je izgubilo živote, dok je još nekoliko desetaka hiljada preminulo narednih godina zbog surovih uvjeta u egzilu. Staljinov režim naredio je brisanje svakog traga na krimske Tatare, te je narednih nekoliko popisa stanovništva bilo zabranjeno i spomenuti taj narod u evidenciji SSSR-a.

Nikita Hruščov je 1956. osudio Staljinove zločine, među njima i deportacije raznih naroda, ali je uprkos tome na snazi i dalje ostala odluka o zabrani povratka krimskih Tatara na Krim. Uprkos destaljinizaciji SSSR-a, Tatari su bili prisiljeni ostati živjeti u Uzbekistanu narednih nekoliko decenija, te je tek tokom perestrojke 1980-ih oko 260.000 krimskih Tatara dobilo pravo vratiti se u svoju domovinu. Godine 1989. restrikcije o zabrani povratka deportiranih naroda su konačno i zvanično proglašene ništavnim, te je Vrhovno vijeće Krima 14. novembra 1989. izdalo deklaraciju kojom prethodne deportacije naroda tvore kriminalnu aktivnost. Iako im mjesne vlasti nisu pomagale u povratku otete imovine, pronalasku novih domova ili posla, 2004. godine Tatari su doživjeli krhku obnovu te su činili oko 12% stanovništva Krima. Ruska Federacija, nasljednica SSSR-a, nikada krimskim Tatarima nije isplatila odštetu niti im potpuno nadoknadila izgubljenu imovinu. Isto tako nije pokrenula niti jedan sudski postupak protiv počinitelja ovog prisilnog raseljavanja. Deportacija krimskih Tatara predstavlja jedan od ključnih događaja u historiji tog naroda, te simbol stratišta i potlačivanja malih naroda od SSSR-a.

1. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom buckley207
2. ^ Williams 2015, str. 109.
3. ^ Rywkin 1994, str. 67.
4. ^ Ukrainian Congress Committee of America 2004, str. 43–44.